3. Niko od nas nema nikakve garancije na život. Naše zdravlje, naša imovina i naše porodice su samo emanet koji nam je povjerio Allah – i On nam ih može oduzeti kad god to, iz Svoje neizmjerne mudrosti, odredi. Svi mi tvrdimo da u ovo vjerujemo, ali se u praksi često puta spotaknemo. Ne znam ni sama zašto sam mislila da mogu iz uma odagnati misli o smrti još nekih 30 do 40 godina. A Allah, dželle dželaluhu, nam može duše uzeti u bilo kojem trenutku. Ja sam po tom pitanju ista kao i svi drugi ljudi – ne znam još kad će doći moj edžel, ali bih trebala da svaki dan živim i iskoristim kao da mi je posljednji.
4. Svaki je dan – POKLON. Saznanje o skorom napuštanju ovog svijeta mi je došlo poput poziva na buđenje, i to doživljavam kao blagodat jer mi Allah svaki dan pruža mogućnost da učinim još dobra i da se pokušam iskupiti za greške iz prošlosti. Jutra su mi, iz ko zna kojeg razloga, naročito teška. Mislim da mi je najgore kad se probudim iz sna i shvatim da i dalje moram da živim s ovom bolešću. Ipak, svako si jutro nastojim reći: „Elhamdulillah, danas se lijepo osjećam. Šta danas mogu učiniti od dobrih djela?“
Ove spoznaje, kao i podrška moje majke, muža, svekrve, mojih sestara, muževih sestara, moga oca i svekra, prijatelja i zajednice su mi ne samo pomogli da se izborim s onim kroz šta sam prolazila, već i da očekujem nagradu za svoja iskušenja i da pokušam da iskreno prihvatim Allahovu odredbu.“