Dar s neba

Tog sunčanog ljetnog jutra Ana je jurila po kuhinji visoke moderne kuće u kojoj je živjela sa svojom obitelji. U malom gradiću u kojem je živjela bilo je pregršt dobre zabave, zabave kakvu je ona voljela. Nije to bila klasična zabava, voljela je šetnju parkom, šumom, obilazak oko malog jezera nekadašnjih plemića iz toga mjesta. Voljela je mir ,tišinu i uživala u ptičjem pjevu. Nerijetko je odlazila u potragu za malo mira i tišine. Iz tog nepresušnog izvora crpila je snagu za nadolazeče dane. Voljela je svoju obitelj i brinula o svim njihovim školskim i izvanškolskim obavezama.
Anin stariji sin, Davor ,bio je srednjoškolac, malo svojeglav ali nadasve dobro i odgovorno djete. Mlađi, Karlo još je pohađao osnovnu školu i svi su ga zvali mamina maza. Cijela obitelj ga je mazila i štitila od svih dječjih nepodopština, pa i nije čudo da su ga zvali mazom. Harry, Anin muž bio je nešto kurpulentnije građe ali nadasve nježna i draga osoba. Radio je u jednoj maloj tvornici stakla. Kao brižan otac i dobar muž uvijek je bio na raspolaganju svojoj obitelji. Ana je radila nešto zanimljiviji posao, radila je i uživala u svakodnevnim razgovorima s ljudima u jednoj maloj mjesnoj prodavaonici suvenira. Voljela je svoj posao i to se osjetilo u njenom radu. Bila je vedra,vesela i raspoložena. Uvijek nasmijana i spremna na šalu. Ana je bila gotovo nepogrešiva u prosudbi,imala je istančan osječaj za ljudsku dobrotu i na tome su joj zavidjeli svi njeni suradnici. Nikad se nije bojala rizika ,osim u svom ljubavnom životu. Ljubav je za nju značila mnogo više,nešto što nikada nebi dovela u pitanje.
Bila je prilično mlada kad je sudbonosno „da „ rekla svom suprugu Harryu. Sad nakon dobrih 20 godina braka i dvoje prekrasne djece, njen život se počeo mjenjati. Imala je vremena za sve obaveze i još dovoljno da se posveti sebi samoj. Nikada nije imala kućnu pomoćnicu iako je to u tom vremenu bilo moderno. Jednostavno nije željela da neka strana osoba brine o njenoj obitelji, za nju je to bilo gubljenje dragocjenog vremena. Tako se sama borila sa svim dječjim bolestima, visokim temperaturama i nakon mnogo ne prospavanih noći, bila vesela i vedra. Još uvijek se dobro sjeća brige i strepnje nad bolesničkim krevetom svoga sina. Baš radi toga cijeni svaki provedeni trenutak s njima, kuću ispunjenu smijehom i veseljem.
Ana je bila starija ali jednako lijepa kao i prije,no njoj njen izgled nije ništa značio. Nikada nije koristila vlastitu privlačnost, nije bila licemjerna. Mnogo više zanimali su je duša i um,a i jedno i drugo isijavalo je iz njenih nebesko plavih očiju. Cijenila je iskrene i poštene ljude a nadasve prezirala laž. Njena sposobnost procjene, otvarala joj je mnoga vrata,kako u poslovnom tako i u osobnom životu.

Jednoga kasnog jesenskog popodneva u njenu prodavaonicu suvenirima, ušao je gospodin, nešto stariji od nje ali jednako šarmantan. Tražio je nešto posebno za svoju suprugu. Govorio je takvom nježnošću, jednostavno nije bilo šanse ne slušati ga. Nakon kratkog vremena pronašao je savršen poklon, zamolio je Anu da ga umota, što je ona učinila s oduševljenjem. U svaki svoj rad je unosila dio sebe, tako je i tada s posebnom pažnjom uredila nešto omanji paketić. Gospodin se zahvalio i pozdravio je na odlasku s očitim oduševljenjem. Bio je zadovoljan kupljenim isto koliko i uslugom sredovječne prodavačice. Ana je osjetila laganu nelagodu a istovremeno i priličnu zaintrigiranost. No, brzo se sabrala i nastavila sa svojim svakodnevnim obavezama. Imala je još štošta za obaviti prije polaska kući. Trgovački putnik koji je dovezao zadnje naručene suvenire nije isporučio račun što je dovelo do priličnog kaosa u Aninom svijetu. Voljela je da sve bude na svom mjestu i na vrijeme odrađeno. Uzela je slušalicu i ozbiljnim,prilično ljutim glasom zamolila putnika neka odmah ispostavi račun. Morao je biti brz,a ona nije imala živaca za zabušante. Svi njeni suradnici su to znali i bili svijesni njenog britkog jezika. Morao si imati vraški dobar razlog za neodrađeni posao ,u protivnom si stradao. Nakon uspješno obavljenog posla mogla je mirna i spokojna krenuti kući,svojoj obitelji.

Godišnji odmor bio je gotov. Ana ga je iskoristila za posjet bolesnoj maminoj prijateljici koja je živjela dva sata vožnje od Aninog malog mjesta. Mamina prijateljica,Dana,bila je oduševljena njenim posjetom i njenim sinovima. Dana je rekla da je podsjećaju na Aninu majku, odnosno njenu dragu prijateljicu. Dok su njih dvije veselo čavrljale dečki su se zabavljali na terasi Daninog doma. Nakon posjeta, svi su se pozdravili i krenuli kući. Ana je još morala obaviti neke sitnice prije nego počne ponovo raditi.

Obučena u bijele hlače i bijelu majicu izgledala je elegantno, a istovremeno bila i sportski odjevena. Na nogama tenisice, diskretan nakit i prilično malo sjenila na kapcima. Zadovoljnog izraza lica, pojavila se na radnom mjestu, kao i uvijek, nasmijana. Bila je iznimno zadovoljna zatečenim na radnom mjestu. Kako i ne bi kad je radila sa odgovornim i kvalitetnim ljudima. Već nakon kratkog vremena pozvala ju je suradnica na jedan mali „osobni“ razgovor. Sa nekim intrigantnim smiješkom na licu i znatiželjnim pogledom, predala joj je ceduljicu, bez ikakve oznake na njoj.

-Ana,zamolio me jedan gospodin da ti predam ceduljicu… (smijeh)

-Hvala ti, Rea. Možeš li mi reći o kome se radi?

-Nažalost nije se predstavio, a ja sam, ionako, znatiželjna, pa te molim da čim prije otvoriš i pročitaš…. (ponovo smjeh…)

Ana je otvorila omotnicu, pisao je samo broj telefona i inicijali….- Nažalost Rea, ne znam tko je…

Vratile su se poslu, a Ana je ceduljicu gurnula u ladicu i zaboravila za nju. Nakon više od mjesec dana, tražeći neki zaostali, neplaćeni račun, pronašla je malu ceduljicu i stavila je na radni stol. Nekoliko puta je otvorila, pogledala broj i vratila je nazad na stol.

Jutro je bilo maglovito, a Ana je pila kavu i pogled joj je pao na cedulju. Bez okljevanja, okrenula je broj i predstavila se dubokom, muškom glasu… -Ovdje Ana, iz mjesne prodavaonice suvenirima, kolegica mi je predala ceduljicu koju ste ostavili za mene…

Muškarac s onu stranu linije bio je zatečen njenim pozivom, možda je još spavao, a možda je i već zaboravio na to..

-Dobro jutro Ana, malo sam iznenađen vašim pozivom ali ujedno i polaskan, zovem se Tin. Mogu li biti toliko slobodan da vas pozovem na kavu ili čaj?

Bez imalo okljevanja Ana je pristala…

-Danas imam puno obaveza, ali sutra poslijepodne sam slobodna.

Dan je protekao užurbano i radno. Kod kuće, Ana je razgovarala sa Davorom o školi i daljnjoj naobrazbi. Bio je tvrdoglav , kao, uostalom, i svi njegovi vršnjaci.

Sljedećega jutra, Ana je posvetila više vremena svom izgledu nego je to činila obično. Svaki uvojak njene plave kose, nešto ruža, sjenila na kapke i rumenila na obraze. Odjenula se ležerno, ali isto tako i ženstveno. Zadovoljno se pogledavši u zrcalo, krenula je na posao. Kao i svakog dana imala je hrpu obaveza koje je odradila sa zadovoljstvom. Nešto poslije 14 sati, osjetila je neki čudan nemir. Trebala je poći na dogovoreno mjesto, upoznati „neznanca“. Bacila je letimičan pogled na zrcalo i zadovoljno rekla: -Rea,poželi mi sreću!!!

Rea je bila više od suradnice, bila je istinski prijatelj. Veselim osmjehom , rekla je: — Sretno draga…požuri, neznanac čeka!

Stigavši na dogovoreno mjesto, Ana je shvatila da je došla prerano. Hm, ništa zato, pomislila je. Naručila je kavu s mlijekom i mineralnu, otvorila svoj notes i počela provjeravati da li je obavila sve potrebne narudžbe. Nešto kasnije, stolu je prišao gospodin, odjeven sasvim ležerno i sa nekim uplašenim osmjehom na licu rekao: —-Dobar dan Ana, ja sam Tin!

Ustala je i pružila ruku, izgledala je prilično samouvjereno, što je bilo daleko od istine. Bila je uplašena kao malo dijete, osjećala neki čudan nemir, iz nekih čudnih razloga. Tin je bio visok, tamne kose sa nešto prosjedih vlasi što mu je davalo poseban šarm. Nešto korpulentnije građe, što mu je jako dobro stajalo. Izgledao je tako uplašeno, a ujedno i smireno, odvažno!

-Ana ,drago mi je da ste prihvatili moj poziv na kavu, izuzetno mi je zadovoljstvo upoznati vas i molim vas da moje namjere ne shvatite kao loše. Naprotiv, samo sam vas htjeo upoznati, izgledate mi kao vesela i vedra osoba, spremna na razgovor i smijeh što nam svima treba.

Ana se osmjehnula i naravno u njenom stilu odgovorila:
-Ništa ne brinite, samim tim što sam odlučila doći već sam učinila ogroman korak. Udana sam i imam dva prekrasna sina, Davor i Karlo. Oni su mi smisao života, moje zvijezde vodilje i molim vas da moj dolazak shvatite prijateljski.

Zadržali su se još neko kratko vrijeme, razgovarajući o svojim obiteljima. Međutim, i Tin je bio oženjen i isto tako imao sina koji je star kao i Karlo. Ana je morala poći kući, čekale su je još mnogobrojne obaveze, a i djeca koja su obožavala majku.

-Molio bih vas da se opet sastanemo, bilo mi je jako ugodno razgovarajući s vama i mislim da dijelimo mnoge zajedničke interese.

Ana je opet bez razmišljanja prihvatila. Osjećala je neku privlačnost , u tom trenu samoj sebi neobjašnjivu.

Nikada je nije varao instinkt, znala je da taj čovjek ima nešto posebno, nečime ju je zaintrigirao. Bila je sigurna u njegovu dobrotu. Bila je gotovo nepogrešiva u prosudbi i sigurna u njegove dobre namjere.

Već je dobro zahladilo, jesen je pokazala svoju čud.

Rea i Ana su užurbano radile, pripremale poklončiće za jednu proslavu vjenčanja. Kao i uvijek , bile su nasmijane i raspoložene. U malenoj prodavaonici bilo je nadasve ugodno okruženje. Počevši od divnih suvenira, pa sve do nasmijanog radnog kolektiva.

Na vratima se pojavio Tin. Rea je bila oduševljena, a Ana smetena. Tin se obratio Ani.

-Ispričavam se , nemam vaš broj telefona, pa sam bio slobodan doći do vas kako bi se dogovorili za kavu. Naravno ako ste slobodni??

-Naravno, može večeras. Nisam zauzeta i bilo bi mi zadovoljstvo popričati s vama. Odgovorila je.

Tin se nasmijao i ispričao na smetnji.

-Onda se vidimo večeras u 20 sati, kod Kestena.

Naime , tako se zvao maleni hotel u mjestu u kojem je živjela.

Rea je u Aninom pogledu vidjela nešto, nešto ne nalik njoj. Rekla je: – Ana,nešto se događa s tobom, sviđa ti se Tin?

Ana se samo nasmijala i rekla: -Ne pričaj gluposti, on je samo simpatičan čovjek i mislim da ga vrijedi upoznati.

Našli su se u 20 sati, pred mjesnim hotelom. Pruživši mu ruku u znak pozdrava, ušli su i sjeli pored toplog radijatora. Bilo je prilično hladno i maglovito. Pričala mu je o tome kako je provela dan i koje obaveze je čekaju sutra. Slušao ju je gotovo i ne trepnuvši. Upijao svaki njen pokret, svaku riječ.

Vrijeme je proletjelo u ugodnom razgovoru. Ponudio se da je otprati kući, što je ona s veseljem prihvatila. Nije voljela maglu i hladno vrijeme, još k tome i noć. Osjećala se sigurnom uz njega. Hodajući tik jedno uz drugo, gotovo da je mogla osjetiit njegov dah. Osjetila je snažnu privlačnost i bez imalo susprezanja rekla:

-Bila mi je iznimna čast i zadovoljstvo upoznati te. Bila sam slobodna oslovoti te sa TI. Nadam se da se ne ljutiš?

-Naprotiv Ana, bilo je i vrijeme. Moram ti reći da mi je vrijeme proletjelo i da mi je bilo ugodno u tvom društvu.

Pogledala ga je sa neopisivom nježnošču koju nije mogla objasniti ni sama sebi.

-I meni je bilo ugodno Tin i nadam se da ćemo ovo ponoviti čim prije.

Ugodno čavrljajuči stigli su do njene kuće. Pružio joj je ruku i poželio laku i ugodnu noć.

-Do skorog viđenja Ana.

Državši ju za ruku,osjetio je potrebu da je zagrli. Stisne uz sebe.

Bio je petak ,iznimno hladan i kišovit. Ana i Rea su imale posla preko glave. Nakon cijelog dana provedenog na radnom mjestu, poželjele su samo toplu kupku i krevet. Zazvonio je telefon , muškarac s onu stranu veze zatražio je Anu.

Nakon vrlo kratkog razgovora,Ana je znakovito pogledala svoju nadasve dragu kolegicu i rekla:

-Idem na kavu s Tinom. Reci mi molim te kako izgledam?

Rea joj je rekla kako izgleda predobro s obzirom na posao koji su taj dan obavile. Popravila je make up i umjesto kući, krenula na dogovoreno mjesto. Tin ju je već nestrpljivo čekao i osmjehnuo se kad je stigla.

-Ana, molim te, pođimo negdje, gdje ćemo imati mira od znatiželjnih pogleda?

Naime, živjeli su u maloj sredini u kojoj je svako svakoga znao i to je bilo vrlo logično pitanje.

-Može, idemo negdje gdje ćemo razgovarati na miru.

Prošetavši, sjeli su na klupu u parku. Bilo je hladno i on ju je zaštitnički privukao k sebi kako bi je ugrijao.

-Prisloni se na mene, bit će ti toplije.

Osjetila je strašan nemir,ogromnu privlačnost i bez imalo srama, prislonila se uz njega. Dodir njegove ruke u njoj je izazvao erupciju nejasnih osjećaja. Počela je drhtati, a on ju je snažno zagrlio. Osjetila je njegov dah na svom obrazu. Ostala je bez riječi, kao i on. Pomislila je, Bože šta to radim, zašto sam ovdje ? Iz tog bunila i razmišljanja trgnuo ju je njegov glas:

-Ana, ne boj se, drhtiš kao dijete. Još snažnije ju je privukao, želeći je zaštiti od nje same.

I dalje nije pronalazila riječi, samo se prepustila njegovom zagrljaju. Uzdahnula je, podigavši glavu prema zvijezdanom nebu. Na njene usne spustio je jedan plah i nježan poljubac. Bila je preplašena, ali istovremeno i sigurna uz njega.

Ana, molim te oprosti,nisam te htjeo povrijediti. Od prvog dana osjetio sam neku snažnu privlačnost i želju da te zagrlim. Oprosti , neće se više ponoviti.

-Ana je i dalje šutjela. Pogledala ga je svojim nebesko plavim očima, koje su mu govorile umjesto nje.

Spustio je još jedan, ovaj put snažni poljubac na njene usne. Uzvratila mu je jednako snažno. Osjetila je navalu neopisivih osjećaja, davno zaboravljenih i izbljedjelih. Osjetila je sreću i strah, u jednom. Zašto je dopustila da je grli stranac, zašto je ona grlila njega, zašto je željela da to potraje što duže… zašto…

Pitanja su se nizala a nije nalazila odgovore na njih. Nije znala što i kako dalje. Osjećaj bunila, kao da lebdi, kao da se to nje ne tiče….bila je u šoku , šoku od nje same. Od spoznaje da je neko narušio njen svijet, njenu sigurnost. Bila je uvjerena da čvrsto stoji na zemlji, da niko ne može poljuljati njene stavove i bila je sigurna kako vlada svojim osjećajima. Bila je sigurna….do sada! Sad više ništa nije znala,u ništa nije bila sigurna. Bunila se razumom protiv srca….

Sljedećega jutra, Ana je sjedila u svom naslonjaču i pila jutarnju kavu. Odsutnog pogleda i mislima uz stranca, stranca kojeg je još sinoć imala u zagrljaju. Neopisiva želja za ponovnim susretom, pogledom tog divnog čovjeka, a opet strah od spoznaje da više ne vlada sobom dovodilo ju je u stanje totalnog bunila.

Dani su prolazili, a njena želja za susretom bivala je sve veća. Uzela je telefon i okrenula broj.

-Dobar dan Tin, kako si?

Tin je bio oduševljen njenim pozivom i nije to skrivao.

-Ana, konačno! Bojao sam se da te više nikada neću vidjeti. Molim te možemo li se večeras naći, ako nemaš drugih obaveza?

Bila je jednako oduševljena kao i on, i bez trena razmišljanja rekla:

-Radi toga sam te i nazvala, želim te vidjeti. Oprosti na iskrenosti ali zaista te želim bolje upoznati.

Još iste večeri šetali su parkom , oboje ih je parala želja za zagrljajem onog drugog. Nakon par nesuvislih rečenica u sigurnosti noći, bacili su se jedno drugome u zagrljaj. Kao utopljenici držali su jedno drugo. Obuzela ih je strast i emocije su im totalno pomutile um. Poljupci i nježnost bila je neminovna. Već tada su dogovorili sljedeći susret.

Ana je bila svjesna svoje nesvjesti, ali si nije mogla pomoći. Prepustila se srcu, neka je vodi. Isto tako i Tin, bojao se ovih osjećaja, bunio se sam protiv sebe, razumom protiv srca ali nikako mu nije uspjevalo otrgnuti misli od nje. Znajući da griješe, oboje su pustili da ih srce vodi.

Došlo je vrijeme Božića, Ana se pokušavala otrgnuti srcu i posvetiti obitelji. Pripremala je Božićne kolačiće za svoju dječicu, zajedno su ukrašavali dom. Dom koji je odisao Aninom osobenošću. Usvakom kutku njenog doma, bio je njen prepoznatljivi stil. Voljela je krajnje jednostavne stvari, jednostavne linije i boje. U njenom domu nije bilo mjesta za kič. Pomno uređena Božićna jelka, stoljnjak na stolu koji je vezla njena baka, miris kolačića i Božične pjesme….

Djeca su obožavala taj blagdan, što je nju iznimno veselilo. Prenjela je svoju ljubav prema tom blagdanu na svoju djecu. Anina majka isto tako je tu ljubav usadila njoj.

Sretna uz svoju obitelj, Ana je ipak imala želju. Vidjeti Tina.

Sljedeći susret bio je i više nego emotivan. Bez riječi, gledali su jedno drugo pružajuči ruke, želeći zagrljaj.

-Ana,idemo! Idemo daleko od drugih očiju.

Osjećaj neopisive sreće dijelili su kao djeca bombon. Pogled, poljubac i zagrljaj. Željeli su da traje vječno.Bez imalo straha, prepustili su se jedno drugome. Ljubav je bila tu, među njima. Oni su bili čista i istinska ljubav. Nisu ni sanjali da će im se život toliko promjeniti. Nikada ni sanjati nije mogla da će nekoga toliko voljeti.

-Volim te Ana…jako puno….reče , zatvorivši oči i stežući je u naručju dok su niz njene obraze klizile suze.

Osjećaj straha od saznanja njihove veze nije ih uopće mučio, toliko su se voljeli da nisu o tome stigli razmišljati.

Nakon provedena dva sata, morali su poći svojim kućama, a istovremeno ih je razdirala bol, bol i čežnja za onim drugim. Željeli su biti zajedno, bez skrivanja i bez tajni….

-Ana, nadam se da ćemo se čim prije vidjeti. Snažno ju je privio k sebi i poljubio. Uzvratila je poljubac jednako snažno jedva izgovorivši; – Živim za taj trenutak!

U njoj su se probudili osjećaji, koje je mislila da su davno zaboravljeni. Snaga ljubavi ju je nosila iz dana u dan. Davala joj snagu za sve one trenutke koje nije mogla biti uz njega. Ljubav koja se rodila među njima, postajala je svakim danom sve veća i veća, bivala jača i snažnija.

Postali su svijesni svog grijeha, oboje su imali obitelj koja ih je trebala. Bili su svjesni da će obitelj trpjeti, ali nikako nisu nalazili rješenje. Znali su samo da iskreno vole, oboje, to ih je držalo. Od same pomisli gubitka onog drugog, srce je preskakalo, bunilo se . Kao da viče, ne, ne diraj mog anđela!

Svakoga dana provodili su bar malo vremena zajedno, skrivajući se od ljudi i svojih obitelji. Upoznavali su jedno drugo, istovremeno sa dozom straha od moguće spoznaje. Među njima ljubav je rasla, cvjetala, disala punim plućima…

Svaki rastanak bivao je sve teži. Želja za onim drugim ujedno je probudila i ljubomoru. Nemogućnost da se vide, probudio je maštu kod oboje, maštu i strah od gubitka, povrijeđenosti. Gotovo svaka sitnica ih je iritirala, nanosila bol…

Prošlo je dosta vremena i mnoge stvari su se promjenile. Kako u njihovim obiteljima tako i među njima. Iz dana u dan nastajali su problemi, kao da su svi problemi ovoga svijeta na njihovim plećima.

U obje obitelji dolazilo je do trzavica, njihovi bračni partneri osjetili su da nešto nije u redu.Teško je bilo uskladiti dužnosti i srce. Što radi obitelji, što radi posla, nisu se mogli viđati se svakim danom. Oboma im je to teško padalo. Osjećaj ljubomore mučio ih je iz dana u dan. Taj nerealni osjećaj koji gotovo nema veze sa stvarnošću….

Ana i i Tin su poneka nedjeljna popodneva proveli zajedno, u prirodi sa svojom djecom. Anin mlađi sin Karlo i njegov sin Noa, upoznali su se i postali jako dobri prijatelji. Naime , bili su vršnjaci i interesi su im bili gotovo identični…

Noa je jako zavolio Anu, bila je nježna i imala vremena za njega, a to je ono što djeca osjete. Samo malo pažnje i lijepa riječ otvara svako dječje srce. Uživali su u njihovom smijehu ali i jedno u drugome.

Vrijeme je prolazilo, problemi se nizali jedan za drugim….

Prošla je gotovo godina dana od kad su se upoznali i zavoljeli a sad više ništa nije izgledalo jednostavno kao u početku. Znali su samo da se vole i da ih razdire bol.

Jednog rujanskog popodneva, dok su ispijali kavu i milovali se pogledima, Tin je rekao: – Ana, moramo razgovarati! Bojim se za tebe, tvoju obitelj i djecu a isto tako i za sebe. Molim te, pokušaj me shvatiti. Ana je točno znala što Tin želi reći, znala je da je u potpunosti u pravu, ali nikako nije mogla odustati od njihove ljubavi. Koliko god razum bio u pravu, srce joj je bilo jače.

-Ana,volim te, znaš to. Jako me boli pomisao da te gubim ali tako je najbolje za oboje, za naše obitelji. Ana, moramo se žrtvovati radi njih, radi naše djece….

Slušala ga je, a niz obraze su potekle suze, suze izdajice…Znala je da je u pravu i to je još više boljelo. Bilo bi puno jednostavnije da nije dijelila njegovo mišljenje. Borila bi se, svađala, pokušala ga urazumiti i uvjeriti u svoje stavove ali sad, sad to nije mogla. Bio je u pravu i ona je to morala priznati. Razdirala ih je bol,osjećali su da gube dio sebe, svoju osobnost , da ostavljaju srce negdje na cesti na milost i nemilost vremenu…..

U njegovom oku zaiskrile su suze, to ju je još više zaboljelo…znala je koliko je voli…

Morala je biti hrabra, ali to joj nikako nije uspjevalo. Oboje su pokušavali biti hrabri, što je bilo gotovo neizvedivo. Tog popodneva shvatili su da je gotovo, shvatili ali i dalje se nisu mirili s gubitkom. Tražili su razloge da se čuju, vide i da osjete ono drugo.

Vidjeli su se još nekoliko puta, pokušavajući donjeti konačan rez, rez u njihovim srcima. Bol ih je ubijala, duša plakala, a rješenja nije bilo.

Trebali su se pozdraviti, zaželjeti jedno drugom sreću u životu, zaželjeti miran brak i krenuti dalje kroz ovaj trnovit život. Krajem rujna to su i učinili, sa velikim grčem u ogromnom boli, razišli su se kao prijatelji na dobrobit oboje.

Ponekad su se još čuli telefonom, onako prijateljski i da čuju šta se događa sa onim drugim. Bili su spremni uvijek pomoći jedno drugome i uporno se nadali da će onaj drugi to zatražiti, nadali se čudu i ponovnom susretu.

To se nije dogodilo,vrijeme je prolazilo, a bol bivala sve jača. Nije prošao ni dan da nije pomislila na njega, bilo koja sitnica podsjetila ju je na čovjeka kojemu je ostavila srce.

Prošao je Božić, cijelo ljeto, a oni se nisu sreli. Bez obzira na to, voljela ga je kao prvog dana. Lijegala u krevet s njegovim likom u mislima, ustajala isto tako. U večernjim satima znala je satima stajati na balkonu svoje kuće i gledati nebo, mjesec i zvijezde. On je nadasve volio zvijezde i na taj način se vezala uz njega. Znala je da i on promatra nebo,i osjećala je njegovu blizinu uz ta nebeska tijela.

Vrijeme je nemilosrdno jurilo naprijed, znala je da je izgubila bitku sa samom sobom, postala svjesna činjenice da nikada neće biti njen i pokušala se posvetiti obitelji. Tražila je utjehu u poslu, djeci…. Čak i kad nije imala posla , prisiljavala se bilo što raditi da se otrgne mislima, da isčupa njegovu sliku iz srca….

Nije joj baš uspjevalo iako se svim silama trudila. Na svakom koraku,neka sitnica bi je podsjetila na predivno vrijeme provedeno uz Tina. Ni on nije bio ravnodušan, naprotiv, patio je kao i ona. Izgubio je volju za životom i upao u kolotečinu… Često bi hodao kao izgubljen, piljio u jednu točku, misleći na nju. Dani su se nizali, a za njega vrijeme je stalo onoga dana kad ju je zadnji put poljubio.

Noa je često pitao oca o Ani, kada će je vidjeti i kako je…

To mu je donosilo još veću bol, vidio je da je dijete voli isto kao i on… Sakrivjući pogled od sina i izbjegavajući odgovore, borio se sam sa sobom.

Prošle su gotovo dvije godine od kada su se razišli. Bilo je divno, proljetno popodne… Ana je mislila da će poludjeti od tjeskobe i rekla je djeci i Harryu da ide na zrak, kako je voljela reći, napuniti baterije. Ogrnula je tanku vesticu, stavila naočele i krenula. Bila je odsutna duhom, misli su se izgubile, ni sama nije znala gdje. Šetala je i šetala, prošlo je bar dva sata a ona je još uvijek hodala. Puteljak kroz park obraslo je mlado lišće, počele su izvirati proljetnice, ona ih je gledala ali kao da se ničemu nije radovala. Ubrala je stručak zvončića i sjela na obližnju klupu. Stručak cvijeća prislonila je obrazu, kao što je to prije dvije godine učinio Tin. Srce se steglo, a misli nigdje nisu kretale, ostale su prikovane uz stručak zvončića.

Bila je polusvjesna svega oko sebe…. prenuo ju je dječji glas..

-Ana, Anaaaaaaa…dugo te nisam vidio!!! Mislila je da sanja, još uvijek nije dolazila svijesti.

-Ana , zar me ne čuješ??

Glas ju je ošinio kao bič, skamenila se …U zagrljaj joj je doletio dječak, doduše stariji dvije godine od kad ga je zadnji put vidjela, ali isti onaj iskreni pogled. Zagrlila ga je , šutke, nije mogla progovoriti, suze su se nizale jedna za drugom…

-Tata, tata, požuri, našao sam Anu! Tin je bio uplašen, srce mu se grčilo i bojao se susreta s njom. Prišao je, pružio ruku i rekao: -Ana, dobar dan, kako si? Izdao ga je glas koji je pucao od boli, Ana je šutke pružila ruku, nije mogla prozboriti ni riječi, a njene suze su mu sve govorile. -Tin, ne mogu živjeti bez tebe, ne mogu…
Noa je pojurio dalje beruči cvijeće, a Tin je suznih očiju pogledao Anu. Nisu govorili ni riječi, samo su stajali i gledali jedno drugo, kao da je vrijeme stalo, kao da nema nikoga oko njih, zaplakali su kao djeca, bacivši se jedno drugome u zagrljaj.

Bez ijedne riječi, bez razgovora, pitanja i objašnjenja…

Sjeli su na klupu i još dugo šutili, suznih očiju ih je zatekao Noa. Tata, zašto plačeš? Pitao je oca…..

-Ah, ne plačem sine, Ana i ja smo se smijali, jer smo sretni što smo se konačno vidjeli…Ana je potvrdila…

-Dođi da te još jednom poljubim, dugo te nisam vidjela! Noa joj je skočio u zagrljaj i poljubio je …

Već je polako padala noć i morali su krenuti kućama. Ana se pozdravila s Noom, pružila ruku Tinu i krenula kući.

-Ana, zazvao ju je Tin. Molim te Ana, samo tren. Želim te vidjeti, molim te da se sutra nađemo na našem mjestu. Ona je šutke pristala i krenula kući.

Te noči, prolila je more suza, plakala i plakala. Plakala je za izgubljenim vremenom, plakala je jer je znala da nikada neće moći bit s tim čovjekom. Zaspala je uplakana, izmorena i slomljena…

Sljedećeg dana krenula je na njihovo mjesto, nije znala što da očekuje, što da mu kaže niti što će se desiti. Izgledala je kao drogirana. Kad je stigla, on ju je već nestrpljivo čekao. Potrčao joj je u zagrljaj. –Ana, volim te, volim kao prvog dana, Ana, molim te ne ostavljaj me….. Koljena su mu klecala, pao je pred njom na koljena kao da moli: -Ana,oprosti što sam te ostavio, oprosti mi….

Ona je kleknula pored njega i plakala. Ovaj put od sreće, jer bol koja ju je razdirala dvije godine, konačno je dobila njegov oblik. Oboje su plakali, suze su se stapale u jednu i padale na tlo……. –Ana,puno te volim…puuuuuuuno…….

-Anđele moj, i ja tebe volim kao prvog dana, nikada te nisam prestala voljeti. Bol me ubijala dvije godine, ne želim više biti ni dana bez tvoje ljubavi….
Opet je plakala kao kiša……

Ljubav među njima nije nestala, naprotiv, postala je još snažnija i jača. Znali su da imaju obitelji, da nikada neće moći živjeti kao muž i žena, znali su da se moraju kriti…..

Tada su donijeli odluku….nikada više se neće rastati, nikada…

Odlučili su uz Božju pomoč sačuvati svoju tajnu i svoju veliku ljubav. Imali su odgovornost prema svojim obiteljima i nikako nisu mogli dozvoliti da obitelji pate. Ipak, odlučili su sačuvati ljubav, jer njihova ljubav je DAR S NEBA…. Nebo ih je spojilo, nebo je dozvolilo da se tako zavole, onda neka ih nebo i rastavi kad za to dođe vrijeme……..